Pitanje koje se često postavljalo gledajući stare slike njeste zašto se ljudi
na njima nikad ne smiju?
Ono što je manje poznato jeste da ljudi u prošlosti nisu bili depresivni, nisu bili
mnogo tužni i deprimirani.
Njihove slike koje su uvijek ozbiljne govore da su imali drugačiji odnos prema slikama.
Kada su se trebali slikati za ljude je to bio važan trenutak u životu.
Slikanje je bilo rijetko i nije ga mogao priuštiti svako.
Neki su se slikaloi samo jednom u životu.
Poziranje za kameru je mnogima bilo kao da poziraju za slikara pošto je
toliko dugo trajalo to slikanje tada.
Prave slikare koji bi crtali portrete nisu mnogli svi poriuštiti već samo
oni koji su bili jako bogati.
Fotografije su bile za one malo siromašnije.
Sve je to bio razlog da su se ljudi dosta ozbiljno odnosili i shvaćali taj
trenutak koji je veličanstven koji možda više nikad neće moći da priušte.
