Dva ozbiljno bolesna čovjeka dijelila su bolničku sobu.
Jedan od njih morao je da sjedi na krevetu svakog dana sat vremena kako bi pokušao da prazni tečnost iz pluća.
Njegov krevet bio je pored prozora.
Drugi čovjek morao je da leži sve vrijeme. Zbližili su se pričom o životu, porodici, djetinjstvu, poslu…
Svakog popodneva, kada je čovjek pored prozora sjedio, opisivao je svom cimeru šta vidi kroz prozor. Čovjek koji je stalno morao da leži počeo je da živi za te trenutke kada je njegov svijet bio obogaćen svim opisima stvari koje se dešavaju napolju.
Kroz prozor se vidio park sa predivnim jezerom. Labudovi su plivali u jezeru dok su se djeca igrala pored vode. Parovi su šetali držeći se za ruke. Cvijeće u parku je bilo predivno, a u daljini se vidio i grad.
Dok je čovjek pored prozora opisivao sve detalje, drugi čovjek bi zatvorio oči i uživao u scenama.
Dani i mjeseci su prolazili. Čovjek koji je morao da leži postao je ljubomoran na svog cimera i poželio da on dobije mesto pored prozora ne bi li mogao da vidi sve ljepote o kojima je čuo. U svojoj očajničkoj želji odlučio je da otruje čovjeka pored prozora.
