Preživjeli smo a i rođemi smo normalni a majke su kada ih zaboli glava pile aspirin,
Jele su hranu iz konzervi, pušile su i radile do pred sami porod a nisu se nikad testirale
na dijabetes.
Dok smo bili djeca vozili smo se u autu bez pojasa i vazdušnih jastuka i nije bilo
kacige na glavi kada se vozi biciklo.
Voda se pila iz crijeva za zalijevanje a ne iz flašica.
Sladoledi su bili mliječni, jeo se bijeli hljeb i pravi puter,
Pili su se sokovi koji su bili puni šećera a nismo bili debeli a to je što se stalno
bilo napolju i igralo se.
Iz kuće se izlazilo ujutro i po cijeli dan se igralo graničara, kaoboja i indijanaca,
žmirke, lopova i pandura, kralja i kraljice i drugih igara koje su samo djeca mogla smisliti.
Napolju se ostajalo dok se vanjska rasvjeta ne upali ai tada je bilo malo.
Roditeljski šamar je bio dio vaspitanja a ne zlostavljanja.
Prijatelje nismo dodavali već smo ih vremenom sticali.
Nije bilo problema sa koncentracijom u školi i nije bilo potrebe za
tabletama protiv hiperaktivnosti.
Školskog psihologa nije bilo kao ni vaspitača a svemu su nas učili učitelji
i nastavnici i završavali smo škole.
Nije bilo prodaje droge ispred škole, nije bilo plajstešna, nitenda nkiti video igrica-.
Padali smo sa drveća, znali se posjeći na staklo. slomiti zub, nogu ili ruku ali
roditelji nisu išli na sud zbog toga.
Pravili smo lukove i strijele i igrali se, pravili tvrđave od snijega, bacali petarde za novu godinu.
Čitali smo stripove , vozili bicikla išli pješke trčali do prijatelja i jednostavno ulazili
u njihovu kuću kako bi se družili.
